Homoseksualci su za partizane bili ‘nakaze koje treba strijeljati’

.. ali navodnu vezu Nazora i I. G. Kovaèiæa potrudili su se zataškati. U povijesti su ostali nevidljivi, ali to ne znaèi da ih nije bilo.

U današnje doba idu na Gay Pride, ali u doba II. svjetskog rata homoseksualci u Hrvatskoj odlazili su ne na parade, veæ - u partizane. Tako barem nasluæuje povjesnièar Dean Vuletiæ koji je na uglednom amerièkom sveuèilištu Yale magistrirao s temom “Gay i lezbijska povijest Hrvatske: od II. svjetskog rata do 1990.

Što kažu Marx i Lenjin?

U njemu navodi da je “odnos izmeðu Nazora i (Ivana Gorana) Kovaèiæa takoðer i homoseksualan” te da su zbog toga pobjegli iz Zagreba u partizane. Poznato je da je ustaški režim proganjao homoseksualce i zatvarao ih u logore. Ali ni slobodarska partizanska vojska nije znala kako bi se odnosila prema gayevima u svojim redovima, pa Ðilas u svojim memoarima, koje citira Vuletiæ, piše o jednom sekretaru koji ih naziva ‘nakazama’.





- U to vrijeme za partizansku, odnosno komunistièku vlast pitanje homoseksualaca uopæe nije postojalo, to tada zapravo i nije bilo pitanje. Vrlo je malo materijala iz tog vremena koji govori o njihovu položaju u Drugom svjetskom ratu i poslijeratnom razdoblju, ali ono što je poznato je da je taj režim progonio homoseksualce kroz policijsku represiju i sudske procese - kaže Vuletiæ u razgovoru za Jutarnji.

Milovan Ðilas, istaknuti èlan Komunistièke partije i AVNOJ-a, u svojim ratnim memoarima opisuje kako mu je jednom prilikom došao Rifat Burdžoviæ, sekretar komiteta u Sandžaku, i prijavio mu da je dobio dojavu da u jednom bataljunu imaju homoseksualca, inaèe muslimana i komunista.

Burdžoviæ ga je nazivao “nakazom” i želio streljati, dok je Ðilas bio prilièno zbunjen.

“Ni ja nisam znao partijsku praksu, niti je išta o takvim pitanjima pisalo kod Marxa i Lenjina.

No, po zdravoj pameti sam zakljuèio da od takvih poroka pate i proleteri, a ne samo buržoaski dekadenti, ali i da takvi poroènici ne mogu biti èlanovi partije. Tako smo i postupili. Burdžoviæ je nesreæniku naredio da sam napusti partiju. Doznao sam kasnije da je taj homoseksualac bio veoma hrabar i hrabar pao...”, dio je odlomka koji je napisao Ðilas u knjizi “Revolucionarni rat”.

Kamenovanje gayeva

O navodnoj ljubavnoj vezi Kovaèiæa i Nazora Vuletiæ nije pronašao pisane tragove. Biografi su, istièe Vuletiæ, njihov odnos pokušali “heteroseksualizirati” te uopæe ne spominju homoseksualnost.

U njihovim biografijama i nekim radovima tako stoji kako su njih dvojica bili veliki prijatelji koje je povezivala ljubav prema poeziji. Meðutim, prema nekim privatnim iskazima Vuletiæ kaže da se po Zagrebu prièalo da je njihov odnos homoseksualan te da je ta veza poèela prije rata. Tijekom Drugog svjetskog rata njih su dvojica pobjegli iz Zagreba na podruèje pod partizanskom kontrolom, a ustaše su ih tada ismijavale i prièali o “pederastim partizanima”, jer su, kako je Vuletiæ citirao u svom radu, “i ptièice na grani znale za Nazorov odnos s Ivanom Goranom Kovaèiæem”.

- O tome se za vrijeme Drugog svjetskog rata jako puno govorilo i njihov odnos je zaista bio vrlo blizak. Meðutim, partizani nisu ostavili dovoljno materijala koji bi dokazali takve navode - prièa Vuletiæ.

Nakon rata Titova vlada je zakonom zabranila homoseksualne odnose u svim jugoslavenskim republikama, a kazna za kršenje tog zakona bila je godina dana zatvora. Službeno ne postoje nikakve potvrde da se taj zakon ikada primijenio, ali prema Vuletiæevim istraživanjima, takvih je sluèajeva itekako bilo.

Komunistièka represija prema seksualnim manjinama u komunistièkoj Jugoslaviji je postojala i bila je opravdavana retorièkim osnovama, da su homoseksualci “neprijatelji sistema”. Poznato je da se tijekom tog razdoblja homoseksualcima i transvestitima sudilo diljem Jugoslavije te da su vlasti pokušavale iz javnog života ukloniti ljude koji su imali razumijevanje za poteškoæe homoseksualaca. Policija je u Zagrebu uhiæivala i zatvarala homoseksualce, iako su im mnogi “stari ugledni odvjetnici” pomagali i svojevoljno pristajali braniti optužene.

U Dubrovniku su neki od optuženih voðeni ulicama vezani, pa èak i bili kamenovani, dok su se neka od najgorih suðenja odvijala u Rijeci, gdje su neki homoseksualci èak bili i ubijeni. Slali su ih s ostalima koji su smatrani “neprijateljima sistema” u kaznene logore u Novoj Gradiški i na Golom Otoku, a drugi koji su se bojali su poèinili samoubojstvo ili su pobjegli u Zapadnu Europu, navodi Vuletiæ.